O Šibeniku
Kulturno povijesna baština
Povijesna gradska jezgra

Cjelovitost povijesne gradske jezgre
Podno utvrde (castruma), na dijelu strme padine brijega, na prostoru od današnjeg duplog bedema u Docu do katedrale, nastalo je prvo urbano tkivo Šibenika. To je Šibenik iz XI stoljeća koji se spominje u isparvama hrvatskih kraljeva. U XIV. st . perimetrom gradskih zidina definiran je areal grada, koji se u doba komunalnog slobodnog razvoja (1358.-1409.) gušće popunjuje urbanim tkivom.
U XV st, razvija se graditeljstvo predvodeno Jurjem Dalmatincem, te renesansnim graditeljem Nikolom Firentincem . Statutarnim odredbama ograničava se upotreba drva u gradevnoj djelatnosti, a prevladava kamen. Uz velebnu katedralu podižu se i druge crkve, palače, gradski trgovi i ulice.
U XVI. st Šibenik dobiva definitivnu prostornu organizaciju urbane cjeline. U vremenu od 1540. do 1650. ojačan je fortifikacijski sustav Šibenika izgradnjom tvrđava sv. Nikole, sv. Ivana i Šubićevca.
Barokno razdoblje (XVII. i XVIII. st.) nije bitno promijenilo sliku gradske cjeline, premda je ostavilo tragove u sakralnoj i stambenoj arhitekturi.
U XIX. stoljeću za vladavine Austrije dolazi do sustavnog rušenja jednog dijela zidina koje su okruživale grad. Ipak, cjelovitost je stare urbane aglomeracije dobro sačuvana, a tvore je predjeli Grad, Dolac i Gorica.

Grad
U povijesnu gradsku jezgru pristup je moguć sa svih strana. Glavni je s Poljane koja ima značenje središnjeg prostora današnje sveukupne aglomeracije Šibenika. Na jugozapadnoj strani Poljane su do 1864. stajala glavna gradska vrata. S lijeve strane ulaza su ostaci gradskog bedema s gotičkom skulpturom sv. Mihovila, zaštitnika grada. S lijeve strane je neorenesansna zgrada kazališta, za javnost otvorena 1870. godine. U ovom najvećem dijelu povijesne gradske jezgre, mnogo je većih i manjih prostora koji predstavljaju osebuje cjeline ambijentalnih vrijednosti i stambenog graditeljstva (Trg Ivana Pavla II, Dobric, Trg Republike Hrvatske itd.). Medu objektima reprezentativne stambene arhitekture ističu se palače šibenskog gradskog plemstva. Središnji gradski trg Današnji Trg Republike Hrvatske, negdašnja Plathea communis, stoljećima je bio središte javnog i društvenog života srednjevjekovnog Šibenika. Njegovo formiranje i uredenje dovršeno je u XVI. st. Oko trga nalaze se nareprezentativniji objekti šibenskog graditeljstva: katedrala, vijećnica, mala lođa, kneževa i biskupska palača te sklop kamenih patricijskih palača.

Gradska vijećnica
Nalazi se na središnjem gradskom trgu ( Republike hrvatske ), negdašnjoj Plathei communis. To je vrlo skladna i prozračna renesansna građevina podignuta 1533. - 1536. godine. Prizemlje obuhvaća trijem s polukružnim lukovima što se oslanjaju na lukove, odakle se prilazilo negdašnjim uredima komunalne uprave. Na katu je reprezentativna dvorana u kojoj su se sastajala gradska vijeća. U prosincu 1943. prilikom savezničkog zračnog bombardiranja vijećnica je bila potpuno razorena.
Nakon rata restaurirana je u izvornom obliku i izgledu, a unutrašnjost prostorno organizirana i opremljena u skladu s potrebama nove funkcije.

Kneževa palača
Sačuvana su dva krila ovog nekoć mnogo većeg zdanja u koje je uredovao i boravio najviši predstavnik mletačke vlasti u komuni - gradski knez- kapetan. Po sredini južnog krila gotički je prolaz s gradskim vratima. Na zapadnom krilu okrenutom sakristiji katedrale, dvoja su vrata jadnostavnih kamenih okvira.
Godine 1975. dovršena je adaptacija Kneževe palače u za funkciju Muzeja grada Šibenika.

Gradski predjeli Dolac i Gorica
Urbani kompleksi Dolac i Gorica nastali su u najstrmijem dijelu uzvisine, zapadno od Grada. Karakteriziraju ih male i vrlo uske, većinom stepenićaste ulice koje se granaju u svim smjerovima. Nad kompleksom Dolca dominira crkva sv. Križa. izgrađena 1605.-1608. g. Dolačka crkva štovana je osobito od postavljanja raspela koje je, kako tradicija priča doplovilo Krkom. U obalnom dijelu Dolca nalazi se veliki arhitektonski kompleks negdašnjeg ženskog benediktinskog samostana svete Katarine (Kvartir). Za vrijeme francuske uprave 1806. opatice su morale napustiti samostan koji su francuske vojne vlasti uzele za svoje potrebe. Danas je taj kulturno- povijesni spomenik stambeni objekt.