Predstava HNK u Šibeniku „Pir malograđana“ čiji je redatelj Dražen Ferenčina sudjeluje na 36. Danima satire Fadila Hadžića. Pir malograđana bit će izveden sutra, 06. lipnja s početkom u 20 sati u Kazalište Kerempuh u Zagrebu.
U predstavi igraju: Žarko Potočnjak, Oriana Kunčić, Franka Klarić, Mirna Medaković, Janko Popović Volarić, Robert Ugrina, Helena Minić, Vinko Štefanac i Antonio Franić
TRAJNA POSVETA „DANA SATIRE“ FADILU HADŽIĆU
Od 1983., kada je osmo izdanje „Dana satire“ bilo posvećeno Nikolaju Vasiljeviču Gogolju, „Kerempuhov“ je festival svake godine bio posvećen nekom od velikana humornog kazališta i književnosti. Prošle godine „Dani satire“ bili su posvećeni Fadilu Hadžiću (1922.-2011.), i to je bila zadnja „sezonska posveta“, budući od ove godine „Dani satire“ imaju novo ime, „Dani satire Fadila Hadžića“, čime postaju trajno posvećeni svom osnivaču i utemeljitelju Satiričkog kazališta “Kerempuh“.
KAZALIŠTE KOJE ŽIVOTU GLEDA U ZUBE
Puno smo puta čuli frazu „nasmijati se životu“, a ovogodišnji „Dani satire“ nude niz predstava koje rade upravo to: gledaju životu u zube, odgovarajući mu smijehom, smiješkom i podsmijehom, a život im – njima i njihovim (anti)junacima – uzvraća istom mjerom, pa se osjećaji gorčine i vedrine, sreće i tuge, nade i beznađa, zapliću u klupko koje kazalište, baš kao ni život, ne može u potpunosti razmrsiti. Spontano su se pri tom nametnule dvije žarišne tematske točke, dvije osnovne mjerne jedinice kojima većina predstava opipava bilo suvremenog svijeta. Prva od njih razni su oblici obiteljske (dis)harmonije u kojoj se ogledaju (ili od koje počinju) mnogi negativni društveni procesi, a čime se na razne načine bavi čak devet predstava, počevši od „Pira malograđana“, uprizorenja klasičnog djela moderne europske drame, preko predstava u kojima su ozbiljni problemi odjeveni u ruho dobre kazališne zabave („Kumovi“, „Krletka“, „Ja, tata!“), do slojevitih kazališnih radova s jakim autorskim ulozima („Baba Jaga je snijela jaje“, „Dabogda te majka rodila“, „Prolazi sve“, “Moj sin samo malo sporije hoda“, „Prasac koji gleda u sunce“). Pet posljednje nabrojanih predstava u većoj je ili manjoj mjeri također obilježeno i odnosom pojedinca i društva prema starosti, a upravo je to ona druga spomenuta „mjerna jedinica“ koja se nametnula kao jedna od poveznica ovogodišnjeg festivala. Široki žanrovski i stilski raspon tih predstava dodatno povećava „Pismo iz 1920.“, još jedno provokativno djelo Olivera Frljića koje se bavi onom najširom „obitelji“ – društvom u cjelini, pokazujući na gotovo dokumentaristički način kako farsa i groteska nisu samo kazališne ili literarne, nego i stvarnosne kategorije, pomoću kojih je čitava jedna država pretvorena u svojevrsni teatar apsurda.
Većina predstava iz ovogodišnjeg izbora (bez obzira da li je riječ o izvornim dramskim komadima, tekstovima finaliziranim tijekom procesa rada ili dramatizacijama) napravljena je prema djelima nastalim u protekle četiri godine, a osim sadržajne aktualnosti te inventivnosti autorskih rukopisa obilježava ih i originalnost redateljskog pristupa i/ili visoka razina glumačkih ostvarenja, u velikoj mjeri lišenih klišeja i rutine kakvom je humorno kazalište nerijetko opterećeno. Ako je u tom srazu realističkog i fantastičnog, grotesknog i poetskog, bajkovitog i satiričnog, humorna oštrica ponegdje i zamračena bremenom stvari o kojima se progovara, voljeli bismo da se to prvenstveno iščita kao odjek duha vremena, u kontekstu one davno napisane misli Thomasa Manna kako se „općenito i bitno postignuće moderne umjetnosti sastoji u dokidanju kategorija tragičkog i komičkog… u korist promišljanja života kao tragikomedije“. Dakle onakvog života kakvom ponekad valja pogledati u zube i nasmijati mu se hrabro, drsko i odlučno, na način na koji je to kazalište oduvijek znalo i smjelo učiniti.
Objavljeno: 05.06.2012, 11:09h
.jpg)
