Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, dok aktivnu vojnu službu napušta 1960. g. Bavi se znanstveno-istraživačkim i književnim radom te osniva Institut za historiju radničkog pokreta. Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
1972. je osuđen na zatvorsku kaznu zbog "nacionalizma", budući da je njegov povjesničarski rad došao u koliziju sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije.
Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Na izborima 1990. godine, izabran je za predsjednika Predsjedništva SRH. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine, te je dužnost obnašao do smrti 1999.g.
Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu.
Umro je u Zagrebu 10. prosinca 1999., a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 13. prosinca uz državne i vojne počasti i uz ispraćaj više stotina tisuća hrvatskih građana.
Temelji njegove politike bili su: ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug i debalkanizacija Hrvatske, obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.
Objavljeno: 10.12.2019, 11:25h
